Racionalno raspolaganje materijalnim i prostornim resursima posljednjih je desetak godina, uslijed ekonomske i ekološke krize te percepcije izgrađenog okoliša kao njihova zajedničkog nazivnika, od specifičnog disciplinarnog izazova postalo središnja tema diskursa o arhitekturi, a projektantske prakse našle su se pred pitanjem kako ostvariti paradigmatski pomak i proizvesti arhitekturu, pogotovo onu stambenu, koja rezonira s krizom današnjice i nesigurnošću sutrašnjice. Međutim, ideja ekonomičnosti lišena je mehanizama kolektivnog, planiranog i sveobuhvatnog upravljanja resursima, uhvaćena u nespoznatljivo složenu mrežu proizvodnih odnosa koji ulaze u jednadžbu ne samo izgradnje, nego i života zgrade nakon njezina dovršenja i, konačno, suočena je sa sistemskom nužnošću rasta kapitalističke ekonomije. Ona stoga nije jednoznačno definirana, već se raspršuje u spektar tematskih i metodoloških linija koje razvijanjem logike vlastite premise ili konteksta osiguravaju retoričnost i jedinstvenost projekta. S druge strane, ono gdje se eksperimentalno polje vidno sužuje jest suprotan smjer – razumijevanje ekonomičnosti kao svakodnevnosti, anonimnosti i prepuštanja običnosti suvremenog grada u kojem je svaka kuća kompromis budžeta i standarda.

Dogradnja obiteljske kuće koju je Tomislav Pavelić projektirao za obiteljski bliske naručitelje nalazi se na sjeverozapadnom dijelu zagrebačke Trešnjevke, u gustoj mreži uskih stambenih ulica koje se granaju iz Zagorske, a u kojem se radničke kuće iz sredine prošlog stoljeća, okružene dvorištima, garažama i radionicama, miješaju s (još uvijek rijetkim) predimenzioniranim prostornim otiscima tranzicijske urbanizacije, stvarajući proturječan ali nevjerojatno intiman i životan ambijent. Dogradnja se oslanja na sjevernu polovicu dvojne kuće, podignute krajem 50-ih godina 20. stoljeća, i zauzima nišu nastalu razlikom u dubini spojenih kuća, stvarajući dojam više dopunjavanja nego proširenja otiska kuće.